RETROSPEKTIVA, savremena drama - Tomislav Zajec

RETROSPEKTIVA, savremena drama - Tomislav Zajec

Retrospektiva je nova rubrika koju uvodimo povodom četvrtog po redu Hartefaktovog konkursa za najbolji savremeni angažovani dramski tekst. Podsećamo se autora i autorki drama koje su prethodnih godina ušle u uži izbor, kroz intervjue i odlomke iz njihovih dramskih tekstova.

Tomislav Zajec učestvovao je na konkursu 2012. godine dramskim tekstom „Trebalo bi prošetati psa“, koji je ušao u uži izbor među pet najboljih.

Tomislav je diplomirao dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Petostruki je dobitnik nagrade za dramsko delo Marin Držić, za dela „Atentatori“, „Doroti Gejl“, „Spašeni“, „Trebalo bi prošetati psa“ i „Ono što nedostaje“. Njegovi dramski tekstovi prevođeni su na engleski, španski, mađarski, poljski, slovenački i ruski jezik.

 „Osobno, volim sudjelovati u ovakvim ili sličnim natječajima, bilo kao autor ili izbornik, odnosno član žirija, jer oni uvijek otvaraju prostor komunikaciji i razmjeni iskustva. U tom kontekstu uvijek se postavlja pitanje temeljnih kriterija i objektivnosti, međutim, kod bilo koje vrste ovakvog ili sličnog biranja u umjetnosti, prvenstveni kriterij uvijek je sam tekst ili predstava po sebi. Na taj način, ovakvi su natječaji uvijek dobra provjera funkcionalnosti vlastite poetike i načina na koji ona komunicira s užom ili širom okolinom.“

Kada razmišlja o Hartefaktovom konkursu, naglašava njegov regionalni značaj, ali i to što je jedan od uslova angažovanost dramskog teksta.

„Hartefaktova misija otvaranja prostora regije progresivnim umjetničkim snagama, kao i temeljna ideja samog natječaja, a koja se temelji na prepoznavanju suvremenih dramskih tekstova s posebnim naglaskom na društvenu angažiranost samog materijala, od prvog mi se trenutka učinila vrlo značajnom. U tom kontekstu, i za mene kao autora, biti dijelom natječaja koji promiče dramsku umjetnost takvog prosedea sasvim sigurno ima svoju važnost.“

Učešće na ovom konkursu i prolaz među pet najboljih bilo je, ispostaviće se, tek početak života drame „Trebalo bi prošetati psa“. Poslednji, do sada, u nizu uspeha ove drame je gostovanje u Argentini.

„Drama „Trebalo bi prošetati psa“ ušla je u najuži izbor u ovom natječaju, što je postalo vrijednom referencom kad je taj tekst u pitanju. Od tog je trenutka i njegova sadašnjost postala vrlo uzbudljivom. Nagrađen je državnom nagradom Marin Držić, praizveden u HNK Zagreb, objavljen je u nekoliko tiskanih izdanja, po tom je predlošku snimljen film, a tekst je upravo doživio svoju premijeru i na Festivalu Internacional De Dramaturgia Europa + America u Buenos Airesu ove godine.“

Iako do sada nije bliže sarađivao sa Hartefaktom, nada se da će do takve saradnje doći, a konkurs smatra značajnim najviše za mlade autore koji tek otkrivaju svoj način komunikacije sa čitaocima i kolegama.

„Smatram da je osobito mladim ili vrlo mladim autorima izrazito važno vidjeti na koji način njihova poetika korespondira s poetikama drugih pisaca u prostoru na kojem djeluju i iz kojeg misle, a ovakvi su natječaji izvrsna platforma upravo za takav pristup vlastitom autorstvu.“

Tomislav je, između ostalog, dramski pisac, pesnik, romanopisac i autor filmskih scenarija. Tako se i trenutno bavi pisanjem u različitim sferama, što pored pozorišta podrazumeva pisanje scenarija za igrani film, ali i pisanje poezije.

„Upravo je u izdanju VBZa iz Zagreba objavljena moja nova pjesnička zbirka „Katolička krivnja“, što je prvi pjesnički rukopis nakon punih šesnaest godina, zbog čega sam izrazito uzbuđen.“

Takođe, priprema dramatizaciju romana „Črna mati zemla“ Kristijana Novaka za Zagrebačko kazalište mladih. U pripremi je i praizvedba njegove drame „Ono što nedostaje“. Sve ovo čini da ima puno obaveza, ali kaže da se tako oseća najsrećnije.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

„Trebalo bi prošetati psa“

Drama „Trebalo bi prošetati psa“ govori o terminalno bolesnom mladom muškarcu, koji prije svoje smrti odlučuje ispraviti greške koje je počinio u životu, te se tako pobrinuti za osobe do kojih mu je najviše stalo; do starog oca s kojim nikad nije dobro komunicirao, bivše djevojke koju je ostavio bez riječi, i psa. Međutim, istoga dana otac mu priznaje da nikad nije volio njegovu majku, a bivša djevojka da je otpočela novi život s oženjenim muškarcem. Protagonist drame u tom trenutku prestaje biti siguran u uspjeh svoje misije.

 

„TREBALO BI PROŠETATI PSA“ - ODLOMAK

MUŠKARAC: A to onda dogodilo se na stubištu, tom najglupljem mjestu za velike istine. Njegov Otac nije rekao ništa, u rukama je čvrsto držao nagradu na tolikim riječima kojima je davao smisao dok mu se flaster odvojio od čela, a ispod je provirivao crveni trag rane. Obojica su bili mokri od kiše, ulicom su prolazili tramvaji, a njegov otac je sjeo na stubu, negdje na pola puta do svog stana. Očevo plitko disanje zapravo je bilo šuštanje balonera, mušica u paukovoj mreži, ništa više. A muškarac je sjeo pokraj njega, pa su netko vrijeme samo tako sjedili bez riječi. Otac i sin, obojica mokri, obojica na stubištu, obojica usred noći s nagradom, čudnom metalnom biljkom izraslom iz betona, bez sve te Božje vode s neba, bez ikakvog pitanja, samo tako.

OTAC: Ti i ja, nismo nikad.

MUŠKARAC: Nije važno.

OTAC: Kako nije važno. Nismo nikad.

Muškarac odmahne glavom.

MUŠKARAC: Nismo.

Trenutak.

OTAC: A zašto nismo?

MUŠKARAC: Život ne vrijedi više ako ga se da ispričati.

Otac ga pogleda. Trenutak.

MUŠKARAC: Gle. Mama je znala. Za tu ženu, za Anu … Otpočetka.

Trenutak.

OTAC: Znala je. I ti.

Muškarac klimne glavom.

MUŠKARAC: Što.

OTAC: Trebao sam davno pojesti to pismo.

MUŠKARAC: Onda nisi bio star, a samo starci jedu svoja pisma.

Otac se osmjehne.

Muškarac iz džepa vadi maramicu, dodaje je Ocu.

MUŠKARAC: Krv ti ide još malo.

Otac ga pogleda, pa uzme maramicu i prisloni je na čelo.

OTAC: A ja nisam živio ni tu ni tamo.

Muškarac nemoćno slegne ramenima.

OTAC: Nisam živio ni tu, ni tamo.

Otac mu pruži papir, Muškarac ga uzima.

OTAC: Daj to toj svojoj djevojci.

MUŠKARAC: Tata, već dugo nismo skupa.

OTAC: Da … Svejedno.

Pruža mu papirić.

MUŠKARAC: Što je to.

OTAC: To sam joj preveo, iz te njezine knjige.

MUŠKARAC: Dobro, budem.

Muškarac otvori papir i pročita što piše. Zatim papir spremi u jaknu.

OTAC: Vidiš čitati?

MUŠKARAC: Vidim.

OTAC: Olovkom je, pa zato -

MUŠKARAC: Vidim tata … Idemo sad gore?

Trenutak.

MUŠKARAC: Što je?

OTAC: Znaš, ljudi su prije ljudi su mislili da je Mjesec ogledalo. I to savršeno ogledalo, a da su njegovi krateri tek refleksija našeg reljefa. Planina i mora, gradova, ulica, ljudi. Onoga što činimo i onoga što jesmo. Tako su mislili, a ja čitav život gledam kroz to ogledalo. I razmišljam samo o onome što sam propustio. Što je moralo biti drugačije, a  ipak nije. O ženi koja me nije htjela, i o ženi koju sam čitav život krivio zbog toga što je ostala uz mene. Eto, možda sam baš to morao reći.

MUŠKARAC: Mama to nikad nije tako -

OTAC (prekine ga): Misliš da ja ne znam da sam te razočarao? Da to ne vidim?

MUŠKARAC: Ne krivim te ja, tata.

OTAC: Nego što.

MUŠKARAC: Nego … Bojim se. Za sebe. Za tebe. Bojim se, a ne mogu ti to reći.

OTAC: Rekao si.

MUŠKARAC: Jesam.

Ostale vesti

čet
Novi logo tolerancije
pet
Drugi dan HFestivala
sre
Prvi dan HFestivala
pet
Program HFestivala
čet
Najava: HFestival
ned
Aveti u decembru